HUMANA STRANA RATA: KAKO SU HRVATI VITEZA SPAŠAVALI SRPSKE CIVILE !
U srcu Lašvanske doline, u centralnoj Bosni i Hercegovini smešten je drevni grad Vitez. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine opšina Vitez je brojala 27.859 stanovnika, od čega su većinu od 45,49 % činili Hrvati, dok je Muslimana-Bošnjaka bilo 11 514 ili 41,32 procenata. Podaci popisa pokazuju nam da je na prostoru čitave opštine Vitez živeo i 1.501 stanovnik srpske nacionalnosti (5,38%), dok je 2 169 ljudi pripadalo drugim narodima.
Vitez je smešten na reci Lašvi i odlikuju ga fascinantni predeli i krajolici, a sam grad je prepoznatljiv po bogatom kulturno-istorijskom nasleđu. Ovo mesto oduvek je važilo za oazu mira kao pravi primer suživota gde su pripadnici različitih nacionalnosti živeli u skladnoj zajednici.
Nažalost, surovi građanski rat vođen u periodu od 1992. do 1995. godine, nije zaobišao ni Vitez. Iako su tokom tih burnih ratnih vremena pripadnici hrvatskog naroda veoma stradali od strane bošnjačke-muslimanske vojske, danas imamo situaciju da se hrvatske žrtve negiraju i minimiziraju. Mediji iz Sarajeva neretko svojim objavama onemogućavaju zajednički život između bošnjačkog i hrvatskog naroda.
Najveći pritisak bude svakog četvrtog meseca u godini, kada se obeležava stradanje bošnjačkih/ muslimanskih civila i vojnika u selu Ahmići kod Viteza. Tada se zahvaljujući delovanju sarajevskih medija obavezno rasplamsaju strasti i pojačaju međunacionalne tenzije. Sva pažnja biva usmerena ka ovom gradiću a hrvatski narod, jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, nepravedno biva etiketiran i označen kao "agresorski i neprijateljski". Salve optužbi i uvreda, praćenih predrasudama i etničkom netrpeljivošću padnu tako na leđa običnih ljudi, stanovnika Viteza, koji su dužni sve to istrpeti i nastaviti dalje. Već su mnogi i navikli na takav sled događaja budući da ta agonija traje gotovo tri decenije.
Upravo tako jedan period kada se budi proleće postaje poprište za mržnju i sukobe gde političke vođe svojom nacionalističkom politikom pokušavaju da steknu po koji poen a u svemu tome ih podržavaju i određeni bošnjački mediji koji svojim neprikladnim izveštavanjem o raznim temama i oživljavanjem starih rana samo narušavaju i ovako komplikovane, zategnute međuljudske odnose. Sa druge strane, godišnjice stradanja hrvatskog i srpskog naroda u Vitezu protiču u tišini, a sami građani ističu da bošnjački mediji neretko opravdavaju i umanjuju, ratnu patnju Hrvata i Srba. Tako se malo ili nimalo ne govori o Križančevom Selu, Podgradini, Buhinim Kućama, Zaselju, Bobašima, Zabilju...Vešto se u bošnjačkim medijima prikrivaju i prećutkuju humane akcije spašavanja civila od strane Hrvata i Srba. Umesto da ti primeri čovečnosti dobiju veću pažnju javnosti i svima nam posluže kao zvezda vodilja u ovim izazovnim vremenima, nažalost, potenciraju se samo mračne teme i negativna dešavanja.
SUŽIVOT DVA HRIŠĆANSKA NARODA
U Vitezu su Srbi i Hrvati oduvek živeli u međusobnom poštovanju, u atmosferi poverenja, komšijske solidarnosti i velikog uvažavanja. Srbi iz Viteza predratni život opisuju kao harmoničan i idiličan. Uz pesmu i radost, ovde su se oduvek proslavljali i dočekivali svi pravoslavni praznici i katolički blagdani a narod je doslovno živeo i funkcionisao kao jedno. Mnoge kuće širom Viteza negovale su i po tri vere što nam jasno svedoči da se na verske i etničke razlike nije toliko obraćala pažnja, već se prvenstveno gledalo ko je kakav čovek!
Nesumnjivo, Vitez je oduvek predstavljao svetli primer multikulturalnosti i suživota gde je uvek bilo mesta za sve religije i sve nacije.
Suživot između Srba i Hrvata na području Viteza nije utihnuo ni tokom tih ratnih, burnih vremena kada je nacionalna pripadnost postala glavni kriterijum od kojeg je neretko zavisio i život običnih ljudi. Nažalost, ratna zbivanja i muslimanski napadi na grad učinili su svoje pa tako jedan deo srpskog stanovništva biva prognan iz ove opštine, najviše tokom proleća i leta 1992. godine.
Za minula ratna dešavanja Srbi iz Viteza optužuju i krive isključivo političko Sarajevo i muslimansko rukovodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem.
Treba napomenuti da je rat u Vitezu započeo još u proleće 1992. godine napadom muslimansko-bošnjačkih fanatika na srpsko stanovništvo. Prva žrtva probuđenog bošnjačkog nacionalizma bio je civil Stojan Jelić iz Tolovića a već sredinom maja 1992. Srbi doživljavaju egzodus. Veliki broj srpskih porodica privremeno sklonište pronašao je na teritorijama Sarajeva pod srpskom kontrolom ali je deo stanovništva isto tako izbegao u susedna hrvatska sela gde su bili vrlo dobro prihvaćeni i zbrinuti. Već 1993. godine, muslimansko-bošnjačka vojska započinje sa napadima na hrvatsko stanovništvo. Mnoga sela su spaljena, grad se našao pod opsadom, formirani su logori i privatni zatvori, razorene su katoličke crkve i objekti, imovina u vlasništvu Srba i Hrvata je opljačkana i uništena, a civilno stanovništvo biva izloženo progonu i neviđenom nasilju.
HUMANOST HRVATA VITEZA PREMA SRPSKOM NARODU
Za razliku od drugih delova bivše SFRJ gde su se vodile teške oružane borbe, na području središnje Bosne srpsko i hrvatsko stanovništvo uglavnom je delilo istu sudbinu a narod se čak i tada međusobno pomagao. Tako su u istoriji ostali zapisani brojni primeri obostrane humanosti hrišćanskih naroda, među kojima treba izdvojiti trenutke iz 1993. godine. Sa druge strane, U publikaciji "Svjedoci govore" u izdanju Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina temeljno su opisani brojni primeri humanosti koje su ratne 1992. i 1993. pokazali hrvatski civili ali i pripadnici HVO prema srpskim porodicama. Tako su životi običnih ljudi, Srba, na području opština Vitez, Visoko, Kiseljak, Zenica, Busovača i dr. sačuvani upravo zahvaljujući Hrvatima koji su rizikovali vlastite živote i suprotstavili se toj pogubnoj politici muslimanskog rukovodstva.
Osim toga što je Vitez danas prepoznatljiv prvenstveno po masovnom stradanju hrvatskog stanovništva, među prvim asocijacijama na ovo područje morala bi biti i humanost koju su stanovnici ovog mesta smeštenog u srcu Lašvanske doline pokazali u burnom, ratnom periodu prema pripadnicima srpske zajednice. Srbi su u ovoj opštini oduvek bili u značajnoj manjini. Možda je najbolje napraviti komparaciju između Viteza koji se nalazio pod kontrolom Hrvatskog Vijeća Odbrane (HVO) i susedne Zenice koja je bila pod kontrolom muslimanskih oružanih snaga kako bismo uočili odnos prema srpskoj zajednici u tom ratnom periodu!
U Zenici su još u proleće 1992. formirani prvi logori i zatvori gde su najpre privođeni Srbi, a potom i Hrvati. U tim logorima i kazamatima, među kojima je bio najstrašniji onaj u zgradi Muzičke škole, zatvarani su hrišćanski civili - obični ljudi civili, žene, deca, i stare osobe kao i razoružani vojnici srpske i hrvatske vojske. Oni su u tim logorima okrutno mučeni, zlostavljani, ubijani...muslimanski vojnici nisu štedeli nikoga a preko 120 civila hrvatske i srpske nacionalnosti izgubilo je živote u ratnoj Zenici. Sva imovina i kulturna baština Srba i Hrvata opljačkana je i uništena, kuće i društveni objekti su minirani, zapaljeni, sravnjeni sa zemljom...pravoslavne i katoličke crkve su devastirane, oštećene, kamenovane, opljačkane....
Sa druge strane, Vitez je o svojim građanima itekako vodio računa. I to ne samo o njima, već i o hiljadama hrvatskih ali i srpskih izbeglica koje su ovde potražile spas. Vitez je postao "grad spasa", oaza za sve ugrožene ljude. Ne treba čuditi što je hiljade srpskih porodica iz Zenice, sklonište potražilo među hrvatskim stanovništvom u Vitezu, te Kiseljaku i Busovači koji su bili pod kontrolom HVO. Svi pravoslavni, sakralni objekti u ovim opštinama bili su sačuvani i maksimalno zaštićeni od rušenja i napada tzv. Armije BiH tokom trajanja rata a prema srpskim porodicama se postupalo jednako kao i prema hrvatskim. Nije bilo diskriminacije, pružena im je sva medicinska pomoć, te pomoć u vidu hrane, lekova, osnovnih egzistencijalnih potreba. O tome su i mnogi Srbi sami svedočili pred domaćim i stranim medijima.
Hrvatski civili ali i pripadnici HVO dali su veliki doprinos u spašavanju ugroženog srpskog stanovništva. Pozamašan je broj ljudi koji su se ovde osećali sigurno i bezbedno. Nažalost, i sam Vitez je bio izložen razaranju i neprekidnom granatiranju od strane muslimanske vojske koja nije poštovala primirje. Ambulante su bile premale da prime sve ranjene i bolesne, ali su hrabri lekari ipak to nekako uspevali. Nije se gledalo na nacionalnost, o svima je vođena jednaka briga...
PRAVOSLAVNA KAPELA - SIMBOL NOVOG POČETKA
Krajem jula 2024. u gradiću Vitezu, u središnjoj Bosni i Hercegovini, zbio se važan i značajan događaj po srpski narod i pravoslavne vernike širom Lašvanske doline.
Tog dana u viteškom naselju Zaselje, svečano je otvorena pravoslavna kapela posvećena svetom Georgiju!
Osvećenje pravoslavne kapele posvećene Svetom Georgiju okupilo je srpski narod Viteza iz svih delova sveta koji su došli ovde da obiđu svoj zavičaj i budu skupa u ovom značajnom trenutku. Bio je ovo datum za pamćenje, dan koji je oživeo neka lepa i davna sećanja, te probudio uspomene iz starih, prohujalih vremena!
Izgradnja pravoslavne svetinje posvećene Svetom Georgiju trajala je nekoliko meseci, a celokupnim procesom je rukovodio Odbor za gradnju uz podršku brojnih Vitežana, ostalih hrišćana koji su time pokazali jedinstvo, toleranciju i zajedništvo. Kapela je izgrađena na lokalitetu koji datira preko četiri stotine godina o čemu nam svedoče stari spomenici podignuti na tom mestu.
Svečanu liturgiju i obred osveštanja predvodio je paroh Goran Živković, prvi čovek Srpske pravoslavne opštine Travnik, zajedno sa parohom bugojanskim protojerej-stavroforom Slavišom Đurićem, te protojerejem Markom Malešem, parohom zeničkim.
Svečani čin osvećenja svojim prisustvom su uveličali i viteški župnik fra Velimir Bavrka, kao i načelnik opštine Vitez - Boris Marjanović i načelnik opštine Novi Travnik - Stjepan Dujo, dajući posebnu notu samom događaju. Činu osvećenja prisustvovali su brojni Hrvati i katolici, kako iz samog Viteza tako i iz susednih mesta. Domaćini su se posebno zahvalili župniku na podršci i velikom doprinosu.
Uz poruke mira, sloge i međusobnog poštovanja i uvažavanja vernici su propratili i obeležili ovaj značajan događaj spremni da grade nove mostove a sa njima i jedno kvalitetnije i prosperitetnije društvo.
Jedan od inicijatora gradnje Mile Ćato iz Viteza, istakao je za Viteški.ba da su ideju dali sami stanovnici Zaselja, mada je ova ideja gradnje dugo je bila prisutna u narodu. “Posebno nam je drago da je izgradnja kapelice naišla na odobravanje svih, ne samo pravoslavaca”, rekao je Ćato za medije.
Još jedan ugledni građanin, zaslužan za ovu humanu ideju i njenu realizaciju, Nikola Ćato ispričao je: "Danas je blagoslov kapele koja je napravljena pre nekih pola godine. Eto, došli smo na ideju da bi se sačuvala tradicija i da bi ljudi mogli ponovo da se okupljaju...(..) dolaze ljudi iz inostranstva koji su živjeli ovdje, iz Austrije, Njemačke, dolaze i ljudi koji su se odselili ovdje a koji žive u Bijeljini, Tesliću.". Govoreći o Hrvatima iz Viteza, Nikola je posebno pohvalio meštane sela Gornja Večeriska koji su aktivno dali učešća u obeležavanju ovog značajnog dana. - Naši prijatelji iz Gornje Večeriske su nam pomogli, kao i uvijek što su radili pa smo postavili šator, oni će služiti goste, naš Frano Šarić nam je dao vikendicu i svoju zemlju za korištenje..Ja sam započeo tu ideju o gradnji, zajedno sa svojim rođacima, prikupili smo neka sredstva, to nije bilo dovoljno ali su učestvovali i pridružili se svi Vitežani, mnogi ljudi Vitežani su učestvovali, svima je bilo drago što se gradi kapela, i bez problema je napravljena za neka dva i po mjeseca. Ponosni smo na te ljude i ovaj dan treba da bude takav da se ljudi druže i sastanu, poznato je da su se ljudi iz Zaselja, Večeriske i drugih mjesta oko Viteza uvijek družili i poštovali."
Osim novoizgrađene pravoslavne svetinje u Zaselju, u Vitezu postoji još jedan pravoslavni verski objekat. Reč je o kapeli u mestu Topola koja je podignuta 1989. a uništena i devastirana 1993. godine za vreme muslimanske agresije. Nakon ratnog uništavanja svetinja je obnovljena 2002. godine a vernici se svakog Pavlovdana - 13. jula ovde okupljaju i u zajedništvu, kako to nalažu tradicija i običaji, obeležavaju ovaj datum.
SUROVA STATISTIKA RATNIH DEŠAVANJA
Grad Vitez je 316 dana držan pod blokadom od strane muslimanske vojske tzv. Armije BiH i neprestano granatiran i izložen snajperskoj vatri. Mnoga hrvatska sela, kao i mesta naseljena srpskim stanovništvom zapaljena su i razorena. Srbi i Hrvati delili su tih ratnih dana istu sudbinu! Živote je izgubilo preko 670 građana srpske i hrvatske nacionalnosti, među kojima veliki broj civila, dece, žena i starijih osoba. Pravoslavni vernici su i tokom samog čina osvećenja svetinje podsetili da je veliki broj Hrvata, kako civila, tako i pripadnika HVO, pružio pomoć malobrojnom srpskom stanovništvu čime su sačuvani životi običnog naroda za vreme ratnog perioda.
Piše: istoričar-sociolog Igor Mitić, Beograd
Коментари
Постави коментар