Piše: Igor Mitić, Beograd
Svaki 1. april stanovnici Bijeljine dočekuju sa određenom dozom zebnje i nelagode! Probude se tada gorka sećanja na minulo proleće 1992-e godine kada je u ovom gradu otpočeo rat. Ožive tada uspomene na dane prepune straha, strepnje i neizvesnosti. Iako je prošlo više od tri decenije, ožiljci rata još uvek su tu. Razrušeni objekti su obnovljeni, ulice su sanirane, zgrade renovirane ali sećanja na taj težak ratni period ne blede. To su osećaji koji večno i trajno ostaju....a ostaju da svedoče o jednom turbulentnom dobu i burnom vremenu kada su građani Bijeljine bili pogođeni razaranjem iako to nipošto nisu želeli.
Fikret Abdić, jedan je od ljudi koji su zaslužni za smirivanje tenzija, prestanak rata u Bijeljini i uspostavljanje mira na ovom području. Ovaj čuveni političar, jedini pravi pobednik prvih višestranačkih izbora 1990. u Bosni i Hercegovini, ali pre svega veliki humanista i istaknuti privrednik, došao je već prvih dana po izbijanju sukoba u Bijeljinu kako bi se lično upoznao sa stanjem na terenu, kako bi smirio zaraćene strane i saslušao svakog građanina. Fikret Abdić kao direktor najveće firme u celoj bivšoj Jugoslaviji - "Agrokomerc", imao je i ima veliki ugled u bivšoj SFRJ, a o njemu se sa velikim poštovanjem govori i danas širom zemljine kugle.
I dok je Alija Izetbegović posredstvom svojih medija širio mržnju i zapaljivim govorima podsticao na nasilje, Fikret Abdić doslovno je žrtvovao vlastiti život tako što je došao na prvu liniju fronta pokušavajući da zaustavi upaljeni plamen mržnje. Nakon posete Sijekovcu kod Bosanskog Broda gde su se zbili nemili događaji i gde su izvršeni zločini nad srpskim civilima , Abdić je došao i u Bijeljinu! Sve sa jednim jedinim ciljem - da uradi sve što je u njegovoj moći kako bi ratno ludilo stalo! Osećao je to kao moralnu obavezu zbog miliona ljudi koji su podržavali njegovu politiku prosperiteta i mira! Činio je to zbog svojih ispravnih načela i pravih vrednosti koje je negovao i baštinio. Mržnja i etničke podele oduvek su bili strani i nepoznati pojmovi ovom velikom čoveku i dobrotvoru. Saradnja, solidarnost, suživot i međusobno poštovanje i uvažavanje jedini su jezik koji Fikret Abdić poznaje i razume. Stoga ne treba čuditi što su gospodin Abdić i njegova čitava porodica i danas uvaženi i poštovani građani koji imaju prijatelja među svim nacijama i koje poštuju svi normalni ljudi nezavisno od verske i nacionalne pripadnosti.
SUKOBI U BIJELJINI - UVERTIRA U RAT
Bacanje bombe na kafić "Srbija", te napadi na lokalne kafiće "Istanbul" i "Kazino" bili su događaji koji su upalili iskru rata i podstakli nemire u Bijeljini dodatno pojačavajući strah među njenim građanima. Lokalci, i Srbi i Muslimani, su ove gestove shvatili kao pretnju i udar na vlastiti narod. I jedni i drugi su krenuli sa međusobnim optuživanjem. Podignute su barikade, oni koji su uspeli napustili su grad, velika većina građana je ostala...Tog 1. aprila 1992. "pala" je i prva žrtva a reč je o Srbinu Risti Stevanoviću koji je pogođen snajperskim hicem od strane pripadnika formacija "Zelenih Beretki". Samo par sati kasnije hitac snajperiste Zelenih Beretki ugasio je život i Hrvatice Mire Ilić na terasi njenog stana, izvestili su tada mediji. Započele su borbe, pucnjava je trajala čitav dan. Na jednoj strani bili su pripadnici muslimanskih formacija "Zelenih Beretki" i "Patriotske lige" koje su svi nazivali "paravojne formacije SDA". Osim ovih snaga tu je bila prisutna i muslimanska milicija, takozvana „Handžar divizija“.
Na drugoj strani bili su pripadnici srpskih formacija, uključujući pripadnike SRS.
Tokom 1991. i početkom 1992. godine, obe strane su pokušale podeliti policiju po etničkim linijama i uspostaviti političku kontrolu u Bijeljini.
Na trećoj strani, bili su civili - Srbi, Muslimani, Hrvati, koji su se preko noći našli u čudu i bili uvučeni u rat koji nisu želeli. Velika većina civila sklonila se na sigurno u podrume a o tome da nisu bili svesni rata svedoči podatak da su u gotovo svakom skloništu bili izmešani pripadnici svh nacionalnosti. Običan narod nije bio za rat i nije znao šta se zapravo dešava!
Naročito žestoki sukobi zbili su se 2. aprila u blizini bolnice i gradskog parka. Srpske snage su držale zgradu Opštine i banku, dok su se "Zelene beretke" nalazile u bolnici i omladinskom domu. U sukobima koji su potrajali više dana život je izgubilo četrdesetoro ljudi, koji su uglavnom stradali u unakrsnoj vatri. Kako je jedna Bošnjakinja ispričala, sa svih strana se pucalo, vatru su otvarali i Muslimani-Bošnjaci i Srbi, pa je "svako mogao poginuti od svakog". Do danas nije utvrđeno od čijih metaka su stradali određeni civili. Kao značajan momenat bijeljinskih dešavanja navodi se dolazak odreda Srpske dobrovoljačke garde "Tigrovi", kojom je komandovao Željko Ražnatović "Arkan". "Tigrovi" su stigli u Bijeljinu dan nakon početka borbe i podizanja barikada, a zajedno sa pripadnicima Srpske Radikalne Stranke učestvovali su u borbama i potiskivanju SDA vojnih formacija.
Na srpskoj strani bilo je dvadesetoro povređenih i stradalih vojnika, kao i šestoro ubijenih civila srpske nacionalnosti.
I dok su se u gradu vodile ulične borbe, dok su u dimu nestajali kafići i lokalne prodavnice, a kuće nemo stajale izbušene mecima - civilno stanovništvo provodilo je dane i noći skriveno u podrumima i skloništima. Civili - i Srbi i Muslimani, Hrvati i drugi, iščekivali su dalji tok dešavanja, nadajući se da će pucnjava konačno prestati, da neće biti rata i "ludila među ljudima" i da će se život vratiti u normalu.
FIKRET ABDIĆ - RIZIKOVAO VLASTITI ŽIVOT ZA MIR
Fikret Abdić, kao član Predsedništva BiH i ujedno član mešovite delegacije, boravio je tih aprilskih dana 1992. zajedno sa Biljanom Plavšić u Bijeljini, spreman da razgovara i sa "crnim đavolom" samo da bi postigao mir i sačuvao živote svih ljudi i civila. Bilo je to veoma teško izvodljivo naročito u trenucima gde su se olako gubili životi, gde je razum bio pomućen, a mržnja sve veća. Ipak, pacifista Fikret Abdić upotrebio je svo svoje višedecenijsko iskustvo, veštine, strpljenje i diplomatsku moć ne bi li urazumio zaraćene strane i njihove predstavnike. Nije to bilo nimalo lako u momentu kada su od strane Alije Izetbegovića i političkog Sarajeva stizale otrovne "strelice" i provokacije koje su pojačavale nemire i dodatno podizale tenzije. Drugačije nije bilo ni na srpskoj, pa ni na hrvatskoj strani gde je bilo ekstrema kojima je u tom momentu godio sukob i koji su u tome videli idealan trenutak za prikupljanje lične koristi i ostvarenje lične dobiti. Sve to je trebalo nekako držati pod kontrolom a civilnom stanovništvu pružiti podršku i uverenje da će sve proteći kako treba. Fikret Abdić ispričao je tada da je njegova delegacija stigla u Bijeljinu nakon višečasovnog čekanja u Tuzli. Od komandanta Tuzlanskog korpusa dobijena je pratnja sa kojom se dospelo u blokiranu Bijeljinu a po dolasku u grad vojnička pratnja se odmah vratila u Tuzlu i vojsku više nisu videli. Nakon sastanka koji je održan u Skupštini opštine Bijeljina sa predstavnicima štaba Srpske dobrovoljačke garde i čelnicima SAO Semberija i Majevica, Abdić i Plavšićeva su prošetali ulicama grada, obišavši više institucija i, usput, razgovarali sa građanima.
Kontakti sa Željkom Ražnatovićem Arkanom i pripadnicima vojnih formacija nisu tekli uvek ni glatko, ni prijatno. Međutim, iako mu je pod kišom metaka lična sigurnost bila ugrožena a život visio o koncu, Fikret Abdić nije se predavao niti je imao nameru da odustane. Išao je pred bombe i pred snajpere želeći da ispuni zacrtani cilj - da zaustavi rat i krvoproliće, bratoubistva i donese mir na ove prostore. I uspeo je! Bilo je veoma teško, kompleksno, naizgled često nemoguće ali je uspelo!
— Neću da legnem. Došao sam ako treba i da poginem! - usprotivio se Fikret Abdić, naredbi gardista Željka Ražnjatovića Arkana, da skupa sa Miodragom sa Simovićem, potpredsednikom Vlade BiH i Jerkom Dokom, ministrom odbrane, legne na ulicu.
— Poslije mog odbijanja, odnos se promijenio, nastavio je Abdić svedočenje o svom kratkotrajnom ali delotvornom boravku u Bijeljini. - Jedini čovjek sa kojim smo mogli razgovarati bio je Arkan. On nam je rekao da su njegovi i gardisti SAO Semberije oslobodili Bijeljinu, da je naoružanim Muslimanima poručeno da predaju oružje i da neće biti problema. Arkan je odbio dalje da razgovara. Po njegovim riječima Bijeljina je osvojena, a ko hoće da pregovara neka ide u Brisel...
Fikret Abdić, u izjavi za medije, rekao je tada: "Stvari su se otele kontroli, a kontrole nema zbog toga što se ne ide na teren. Odluke se donose u Predsjedništvu, Vladi, Parlamentu, a ne ide se na lice mjesta. Upravo sam ja incijator tih odlazaka na teren. Mada se ljudi koji odlaze na teren izlažu opasnosti, nema drugog rješenja. To je neminovnost. Bez direktnog uvida mi ne možemo ustanoviti pravo stanje. Kolaju strahovite dezinformacije po Republici i one usložnjavaju političku situaciju. Mi nemamo mogućnost da cenzurišemo te dezinformacije. Jedina mogućnost je direktan kontakt delegacije Republike, članova Vlade i ličan uvid u stvari na terenu."
Veliki Fikret Abdić dao je doprinos miru i smirivanju tenzija a u tom duhu nastavio je i dalje tokom narednih meseci i godina kada je nažalost rat dostigao značajno veće razmere i doneo pustoš i razaranje. Fikret Abdić postao je velika smetnja muslimanskom tzv. bošnjačkom nacionalnom korpusu koji je želeo nezavisnost i rat sa Srbima i Hrvatima. Porušio je njihove bezumne planove i zato su odlučili da mu se osvete. Fikretu Abdiću nacrtali su metu na čelu, pokušavajući da ga predstave kao izdajnika i saradnika "četnika i ustaša". Šta sve zlikovci nisu činili da se osvete i Fikretu Abdiću i njegovoj porodici i desetinama, stotinama hiljada njegovih pristalica koji su samo želeli mir i zalagali se za moralne, ispravne ciljeve.
Stoga su njegove fotografije sa Željkom Ražnatovićem Arkanom ali i sa srpskim generalima i pukovnicima često korišćene u sarajevskim medijima kako bi to kod što većeg broja muslimana tzv. Bošnjaka probudilo dodatni gnev i pojačalo mržnju. Išlo se na to da se Fikret Abdić predstavi kao "izdajnik" i "saradnik Srba" iako je prava istina bila potpuno drugačija. Taj čovek je bio uvek spreman da sa svima razgovara da bi se izbegao rat i žrtve kojih je zahvaljujući suludoj i bezumnoj politici Alije Izetbegovića bilo više od stotinu hiljada.
Коментари
Постави коментар